Ranka Èabrinoviæ, èlanica naše Jevrejske opštine, inaèe cijenjeni akademski slikar, nedavno je otvorila u Novom hramu  drugu samostalnu izložbi slika pod naslovom “Pejsaži Bosne i Hercegovine u minijaturama, u kojima se osjeæa specifièan duh i atmosfera Bosne. Kolorit je zagasit, ali topao. Nema puno boja, ali autorica nijansiranjima ostvaruje impresije i pokazuje tananost osjeæanja i spona koje je vežu za zemlju u kojoj živi. U njenim slikama dominantan detalj je nebo. Primjeæuje se da pokret kojim slika nebo odražava jedan unutrašnji naboj, snagu, pa ponekad i žestinu. Nebo je dio prirode koji me je uvijek najviše fascinirao. U trenucima moje najveæe tuge a i, istina rijetkim, momentima egzaltacije satima sam posmatrala nebo, dinamiku kretanja oblaka, njihovo mimoilaženje i susretanje, spajanje i sjedinjavanje i u tome nalazila neku korespodenciju sa životom, jer je i život satkan od sluèajnih, ali i uslovljenih susreta, koji nas usmjeravaju prema željama, a,èešæe, neželjenim životnim tokovima. 
n Uvijek sam se pitala što je to što nas usmjerava da krenemo odreðenim pravcem? Emocije, podstaknuta trenutnim raspoloženjem ili, pak, inercija uslovljena nekim nama još neobjašnjivim silama. Možda, ipak, inercija, jer se to dešava i oblacima. Zato se i poistovjeæujem sa njima, objašnjava Ranka Èabrinoviæ.
n Mnogi slikari poèinju od naslova slike, a to onda odreðuje atmosferu, kompoziciju, kolorit. Kako vi slikate?
n Slikam onda kada se osjeæam umorna od života, obaveza i trenutaènih problema. Zamislim ambijent u kojem bi se u tom trenutku željela naæi, a to su obièno mjesta na kojima sam nekada bila, pokušavam stvoriti atmosferu u tom okruženju. Baš tu željenu atmosferu najteže mi je postiæi. Sve zavisi od toga da li sam ja u tom trenutku sposobna da snagom volje doðem u imaginarno stanje ili æe potisnuto raspoloženje, odnosno neraspoloženje, zamagliti imaginaciju i dominirati i dirigovati mojim pokretima.
Tek poslije završene slike odreðujem naslov. Odreðivanje naslova slike mi i predstavlja najveæi problem. Kada ga uoblièim onda se preispitujem da li adekvatno odgovara sadržaju i atmosferi slike. Ponekad me baš odabrani naslov potakne da sliku doradim.
n Pored slikanja Vi radite i kao masker na filmu. To je težak i odgovoran posao?
n To je veoma odgovorno i zahtjevno. Radila sam na oko pedesetak filmova masku i bila toliko preokupirana tim poslom da nisam stizala da slikam, jer je slikarstvo bilo prevelik luksuz koji ja, boreæi se za elementarne uslove egzistencije, nisam mogla sebi priuštiti. U našim uvjetima, nažalost, od prodaje slika ne može se èak ni preživjeti, a kamoli živjeti.
Reditelji èesto biraju glumce prema njihovom talentu, fluidu koji iz njih sa ekrana zraèi ali habitus glumca èesto ne odgovara u potpunosti ili èak i vrlo malo odgovara liku koji interpretiraju. E, onda je posao maskera da postigne suklad izmeðu habitusa i karaktera lika predviðenim scenarijem, što iziskuje ogromno strpljenje i studioznost. Zato je to vrlo kreativan i izazovan posao.
n Stignete da se bavite i restauracijama?
n S obzirom da, nažalost, kinematografija BiH više i ne postoji, osim sporadiènim i èudom ostvarenih projekata, ja sam, sticanjem sretnih okolnosti, završila kurs restauracije pri “UNESKU” i u tom poslu pronašla i ogromno zadovoljstvo i izvor prohoda za preživljavanje. Mnogo je, tokom rata, vrijednih slika, fresaka ošteæeno, a to je nedoknadivo kulturno bogastvo naše baštine.
Rukovoðena tim pijetetom prema našim znamenitim umjetnicima, sa puno strasti i radosti pristupam restauraciji, nastojeæi da vjerno rekonstruišem ošteæeni dio. Kada vidim da sam u potpunosti uspjela povratiti prvobitni sjaj i fascinantnost ošteæene slike ili objekta osjetim neizmjernu sreæu. Pretpostavljam da se tako osjeæaju i ljekari kada reanimacijom povrate život èovjeka koji je veæ doživio klinièku smrt.